Poremećaji prehrane danas više nisu rijetkost i upravo zbog toga bi se o njima mnogo više trebala informisati javnost. U raznim časopisima i na televiziji svakodnevno gledamo slike manekenki i fotomodela koje svojim agresivno radikalnim vizuelnim standardima diktiraju izgled mladih danas. Slijedeći ih, mladi ne obraćaju pažnju na svoje zdravlje i na to koliko ono može stradati. Danas se u svijetu svi žele uklopiti. Pod pojmom „svi“ prvenstveno se misli na mlade, nesigurne ljude u najosjetljivijim godinama svog života koji još nisu u potpunosti definisali svoju ličnost, pa po svaku cijenu žele biti prihvaćeni. Medijima se ne može zabraniti „reklamiranje kulta tijela“ isto kao što se mladima ne može zabraniti da im se priklone. Ipak, ljudi sa dotičnim poremećajima su za iste predodređeni mnogo prije nego im je izgled postao od presudne važnosti.
Anoreksija i bulimija su ozbiljni poremećaji, a često pogađaju upravo mlade koji pokušavaju pobjeći od stvarnosti, negirajući vlastito tijelo. To su dva zasebna poremećaja, iako se često pojavljuju zajedno. Sve to polazi mnogo dublje od jednostavne želje za ljepotom. Mladi ljudi oboljeli od tih poremećaja često završavaju smrću što nam govori kako nisu stali na „težini fotomodela“. Osobe s anoreksijom i bulimijom vjeruju kako nisu dovoljno dobre da bi živjele pa stoga sebi uskraćuju hranu kao ono primarno što im je potrebno za život, a manjak svoje težine prihvaćaju kao nešto što zaslužuju. Razlozi oboljenja su rezultat združenih socijalnih, porodičnih, emocionalnih, fizičkih, ali i genetskih uticaja. Posebnom su riziku izložene djevojke i djevojčice koje izgled smatraju presudnim za uspjeh i sreću u životu. To govori da anoreksija i bulimija nisu samo „pomodni hirovi“ kakvima ih često predstavljaju laici. Osobe s anoreksijom i bulimijom najčešće nemaju želju da se oporave od poremećaja, tj. ako takva želja postoji „negativni um“ će je prevladati, jer misle da to zaslužuju.
Poremećaj kompulsivnog prejedanja je takođe jedan od čestih oblika poremećaja prehrane. Kao i kod anoreksije i bulimije, hrana je sredstvo kojim se osoba nosi sa depresijom, stresom, emocionalnim i svakodnevnim problemima. Hrana može donijeti utjehu oboljelima i pomoći im da olakšaju, zaborave ili izbjegavaju emocionalnu bol koju osjećaju iznutra.
Kompulsivno prejedanje najčešće se javlja u ranijem životnom stadiju i najčešće pogađa osobe koje se nikada nisu naučile nositi sa problemima ili sa stresom u životu. Poremećaj najčešće započinje epizodama prejedanja, nastavlja se osjećajem mržnje i gađenja prema samome sebi pri čemu se formira ciklus koji može ostati zatvoren godinama ukoliko oboljeli ne potraži i dobije adekvatnu profesionalnu pomoć. Smatra se da su osobe u čijoj porodičnoj istoriji postoje poremećaji hranjenja, pa čak i alkoholizam, rizičnije na razvoj ovog poremećaja.
Znaci i simptomi poremećaja kompulsivnog prejedanja:
- osoba vjeruje da će biti bolja i sretnija ako je mršava
- sram zbog tjelesne mase i izbjegavanje nekih dnevnih aktivnosti
- osjećaj mržnje prema sebi nakon prežderavanja
- provođenje različitih dijeta sa ciljem gubitka tjelesne mase
- razmišljanje o sebi svodi se na razmišljanje o tjelesnoj masi
- odbijanje konzumiranja hrane u javnosti
- objašnjavanje svojih neuspjeha prekomjernom tjelesnom masom
- gađenje prema svojim prehrambenim navikama
- tjelesna masa je centar života
- depresija
Poremećaji ishrane nisu laki za tretiranje. Međutim, na duge staze ozdravljenje je moguće. Kroz postupak psihoterapije, odnosno bihevioralnim tehnikama kontrole apetita moguće je osnažiti osobu da prevaziđe stare, loše obrasce ponašanja vezanih za ishranu i da usvoji nove zdrave načine kontrole apetita i reakcije na stres.
Oboljele osobe takođe uče da razvijaju osjećaj samokontrole, korištenjem tehnika disanja i opuštanja. Jako je bitno da shvate važnost jedenja tri obroka dnevno, izbjegavanje rigidnih pravila ishrane. Klijenti rade i na popravljanju tjelesnog samopoimanja i stvaranju realne slike svoga tijela. Ovaj pristup je jednako uspješan koliko i antidepresivi, ali je naravno kombinacija tretmana najidealnija.
Tekst preuzet iz knjige Mentalno zdravlje, autora prof. dr Jasna Bajraktarević
Vaš PsychoPractice tim 
