U gotovo svim teorijama smatra se da emocije pokreću ponašanje i upravljaju njime. Kada pojedinci dožive diskontinuitet između očekivanja određenog ishoda i situacije ishoda koje ne ispunjava ta očekivanja, pobuđuju se negativne emocije, poput ljutnje, nezadovoljstva, straha i uznemirenosti, što motiviše pojedince da smanji diskontinuitet. Obrnuto, kada su očekivanja i iskustva usklađena, oni će doživjeti pozitivne emocije te će se nastaviti ponašati na takav način. Očekivanja povezana sa identitetom su presudna, zato što su pojedinci motivisani da im identitet bude potvrđen ili da im ga drugi podupiru.

Emocije su povezane sa motivacijom na dva načina. Emocije su prije svega jedna vrsta motiva koje, kao i svi drugi motivi daju energiju i usmjeravaju ponašanje. Kada posmatramo zadovoljstvo poslom u kontekstu emocije, ono ima dvije svrhe: služi kao motivacija ili sistem za posmatranje. Zadovoljstvo poslom u kontekstu emocija služi kao motivacija za dalji rad, daje energiju i usmjerava ponašanje. Isto tako i zadovoljstvo ili nezadovoljstvo poslom služi za posmatranje tog posla, koliko posao, radna okolina i mogućnosti odgovaraju zaposlenima, te kao takav koliko potiče zaposlene na razmišljanje ili preduzimanje određenih akcija potrebnih kako bi se osigurao nastavak doživljenih pozitivnih emocija ili kako bi se eliminisale negativne emocije. Motivacija predstvalja zainteresovanost za posao koji se obavlja, dok je zadovoljstvo posljedica ostvarenja zadanog cilja, odnosno obavljenog posla. Idealna situacija je situacija visokog zadovoljstva i visoke motivisanosti.

Kada je zadovoljstvo poslom nisko, a motivacija visoka, to implicira da će zaposlenik početi tražiti svoje zadovoljstvo negdje drugo. Jedna od svrha rada na motivaciji zaposlenika i motivacijskom sistemu je zapravo stvaranje i održavanje zadovoljstva između zaposlenih. Polazeći od pretpostavke individualnih razlika među zaposlenicima, motivacijski sistem omogućava da se svakome od njih pruži mogućnost obavljanja zanimljivog posla u skladu sa njegovim potrebama i sposobnostima, kako bi svaki taj zaposlenik bio zadovoljan i time motivisan za dalji nastavak rada u toj organizaciji. Isto tako, teorije motivacije stavljaju akcenat na potrebe ljudi za korektnim odnosima, razumijevanjem i podrškom kao i na potrebu da im se omogući razvoj njihovih vještina ili daljeg obrazovanja. Sve to vodi postizanju skladne radne cjeline sa zadovoljnim radnicima, koji su lojalni svom preduzeću i zajedno s njim rade na postizanju individualnih i zajedničkih ciljeva, kao što su razvoj karijere i razvoj preduzeća. Prema tome vidimo koliko je zapravo motivacija zaposlenika povezana sa zadovoljstvom. Zadovoljstvo zaposlenika je jedan od ciljeva motivisanja.