Posttraumatski stresni poremećaj

Jedan od velikih problema u današnjem svijetu su upravo psihološki problemi i poremećaji koji se javljaju kao posljedica traumatskih, stresnih događaja. Prirodne traume, zemljotresi, poplave, požari, i velike društvene traume kao što su ratovi i sve što rat nosi sa sobom, mogu da uzrokuju teško podnošljiv stres i poremećaj kod individue, ali i porodice, te društva u cjelini. Postoje raznovrsne definicije traume danas. Najšira definicija traumatskog iskustva bila bi da je to bilo koje iskustvo koje prevazilazi granice uobičajenog iskustva i očekivanja. Trauma se definiše i kao bilo koja po život opasna, emocionalno nesavladiva katastrofa koja prevazilazi uobičajene mehanizme prevladavanja, bez obzira da li se ta trauma odigrala u djetinjstvu ili u odraslom dobu i bez obzira da li je trauma kratko trajala ili se dešavala tokom cijelog života.

Kod osoba koje boluju od PTSPa, traumatsko iskustvo koje su doživjeli se uporno ponavlja preko:

  1. intruzivnih, mučnih sjećanja na događaj koja se javljaju u vidu slika, misli ili percepcija
  2.  zastrašujućih snova o događaju
  3. osjećanja kao da se zastrašujući događaj ponovo dešava, a koje se javlja u budnom ili intoksiciranom stanju i manifestuje preko iluzija, halucinacija ili flashback epizoda traumatičnog događaja.
  4. spoljašnjih ili unutrašnjih podsjetnika na traumu koji dovode do reaktivacije osjećanja ili ponašanja koja su vezana za traumatski događaj

Osoba gubi interesovanja za sve aktivnosti koje je ranije voljela da upražnjava, ulaže ogromne napore kako bi izbjegla misli, osjećanja ili ljude koji je podsjećaju na traumu, vrlo često je nesposobna da se sjeti nekih važnih aspekata i dijelova traumatskog događaja, osjeća se drugačije i otuđeno od drugih, bliskih osoba u svom životu ili čak ne osjeća ljubav i privrženost prema nekada bliskim članovima svoje porodice. Osoba ima osjećaj neizvjesne i mračne budućnosti, osjećaj da neće imati porodicu, karijeru, uobičajen normalan život.

Jedan od čestih simptoma PTSPa je i osjećanje da je sama osoba ili svijet oko nje nerealan (depersonalizacija/derealizacija). Depersonalizacija može da uključuje osjećanja odvojenosti „duha“ od tijela, kada osoba ima osjećaj kao da posmatra sebe i ono što joj se dešava sa distance; osjećanja velikih tjelesnih promjena kao što je npr. osjećaj da su tjelesni ekstremiteti veći nego što bi trebalo da budu, itd. Derealizacija, odnosno osjećanje nerealnog vezano za objekte spolja, se često javlja paralelno sa depersonalizacijom. Svi ovi simptomi ometaju osobu u socijalnom i u svim drugim oblastima funkcionisanja.

Tok PTSPa nema izrazitu pravilnost. Ponekad simptomi nestanu za nekoliko mjeseci, a ako traju manje od tri mjeseca takav PTSP se naziva akutnim. Ali, ponekad simptomi mogu trajati mnogo duže i bolest ulazi u hronični stadijum. Simptomi PTSPa se mogu javiti neposredno nakon traume, ali i odloženo i do šest mjeseci nakon traumatskog iskustva.

Istraživanja su pokazala da kod osoba sa PTSPom postoji pojačana aktivacija autonomnog nervnog sistema koji ih priprema na „akciju“, što često dovodi do nagle i burne reakcije na određene stimuluse, gdje je fizička i emotivna reakcija neproporcionalna realnoj opasnosti. Ta disocijacija, po mnogim autorima da bude u centru pažnje u tretmanu PTSPa, te se koriste razni psihofarmakološki agensi koji smanjuju ovaj disbalans, odnosno reakciju. Ipak, psihoterapija, kao i neke druge nefarmakološke intervencije poput tehnika relaksacije, biofeedbacka, mogu također biti jako korisne. Najbolje rješenje predstavlja kombinaciju jednih i drugih intervencija.

Tekst preuzet iz knjige Mentalno zdravlje,

autora prof. dr Jasna Bajraktarević

Vaš PsychoPractice tim ♥

Izvršite uplatu